MODERNIJE OD SAVREMENOG
Belgrade Design Week 2008
autori: Olivera Batajić i Ivana Radenković
jun 2008.
Konferencija ovogodišnjeg, trećeg po redu, Belgrade Design Week-a nosila je naziv Modern2. Održana je tokom prošle nedelje u zgradi nekadašnjeg hotela Jugoslavija, ikoni naše modernističke arhitekture.
Kako se nalazimo u vremenu hipermodernizma potrebno je pronaći načine da se prvobitna moderna prenese na savremeno društvo. Na pitanje da li stara pravila i dalje važe odgovarale su nam mnoge svetske zvezde iz oblasti dizajna i arhitekture kojima je savremeno sinonim svakodnevice, a veliko pitanje šta je to zapravo moderno.
Ove godine, čini se, najveću pažnju privukli su autori koji su svoje karijere započeli bez prethodnog formalnog obrazovanja. Zato na početku vrlo bojažljivo a onda na veoma duhovit način, odbranivši se obiljem fantastičnih „instalacija” industrijskog dizajna, podjednako funkcionalnih koliko i umetničkih, iznenadio nas je Francuz Ervan Burule (Erwan Bouroullec) koji sa svojim bratom Ronanom (Ronan) eksperimentiše na nivou zvuka i svetla stvarajući transparentne, jednostavne i svim situacijama i prostorima prilagodljive objekte. Radovi dvojice braće nalaze svoje mesto podjednako u muzejima i prodavnicama.
Bumastično predavanje održala je Bridžit Loman (Brigit Lohmann), glavna urednica designboom.com sajta koji je napravio pravu revoluciju u profesionalnoj komunikaciji između klijenata i dizajnera. Sajt je ujedno i galerija internacionalnog karaktera na kojem se mogu svojim radovima predstaviti kreativci različite dobi i profesija.
Konstantin Grčić je na ovoj konferenciji gost-domaćin i gotovo je nemoguće zamisliti konferenciju bez njegovih predavanja. To kako se jednoj stolici može posvetiti mnogo godina života mogli smo čuti ove godine prošavši kompletan proces rada od početne faze istraživanja do gotovog proizvoda. Grčić je ovogodišnji dobitnik „BDW – Design award Banka Intesa master card” nagrade. Sasvim opravdano.
Jedno od možda najkorisnijih predavanja koje bi se odmah moglo primeniti u ovdašnjoj praksi jeste predavanje Mihela de Boera (Michel de Boer) vođe studija Dumbar iz Holandije poznatom po kreiranju vizuelnih identiteta gradova pa i čitave Holandske države. Na obilju primera mogli smo videti pristup problematici i načinima njenog razrešavanja, od biranja i prilagođavanja tipografskog pisma do prostornih rešenja. Predstavljeni su i nerealizovani projekti ovog studija kao što su ideje za nove holandske kovanice evra u obliku različitih smajlija, kao i svetlosne animirane arhitektonske instalacije na raznim svetskim lokacijama.
Jedno od nenajavljenih, te iznenadnih predavanja, bilo je i ono Mirka Ilića u kojem nas je kroz brzi prikaz slajdova upoznao sa svojim kolekcionarskim afinitetima prema detaljima nogu na filmskim plakatima i na pojedinim koricama knjiga.
Da je dizajn komunikacijska disciplina odavno nam je poznato. Ali da i arhitektura to može biti ispričao nam je Danijel Libeskind (Daniel Libeskind), bez sumnje jedno od najvećih imena savremene arhitekture.
Iako dosta kasno arhitektura postaje njegova osnovna profesija, danas ga znamo kao nekoga čija karijera ima globalnu krivulju. Prezentujući svoje projekte: Jevrejski muzej u Berlinu, Imperial War Museum u Mančesteru, master projekat World Trade Centre – Ground Zero na Menhetnu i dr. okupirao je svu pažnju kako maštovitim i kreativnim rešenjima, dobrom tehničkom izvedbom projekata, tako i svojim optimizmom i entuzijazmom koji pleni. Kad se sumira jasno je – takva je i njegova arhitektura. To je arhitektura dijaloga, arhitektura koja nam priča, tera nas da osećamo i da čujemo tišinu.
Muzej Jevreja u Berlinu autorov je pokušaj da složen istorijski problem posetiocima predstavi na razumljiv način. Istorija za njega nije u prošlosti ona je deo sadašnjosti i deo budućnosti. Kako i sam potiče iz porodice koja je preživela Holokaust bio je jako dobro upoznat sa istorijom Jevreja, što će rezultirati objekatom koji izaziva snažnu emociju koja se oseća kroz proporciju, prostor, eho i svetlo.
U trenutku završetka rada na ovom muzeju, 11. septembra 2001, na, možemo reći drugoj strani sveta, zapisaće se novi trenutak u istoriji. I opet će svet ostati zgrožen načinom i brojem stradanja civila. Libskind je kasnije dobio priliku da realizuje memorijal i na tom mestu.
Bio je to dobar trenutak da se povuče paralela sa projektom koji se ovih dana pokreće u Beogradu, a o kojem se povela diskusija i među učesnicima ovogodišnje nedelje dizajna. Naime, u planu je izrada Memorijalnog centra Staro Sajmište. Mesta na kom je stradalo 45 000 ljudi, najvećim delom Jevreja, Roma i Srba, za vreme Drugog svetskog rata. Iako je brojka impozantna malo je onih koji su sa ovom činjenicom upoznati. Na gradskoj vladi velika je odgovornost i potreba da učini sve da istorija ne bude zaboravljena.
Da je arhitektura profesija sa puno optimizma dokaz je Zona Tortona. Gosti iz Italije Mauricio Riboti (Maurizio Ribotti) i Luka Foa (Luca Foa) približili su sliku ovog neverovatnog mesta koje svake godine ugosti hiljade izlagača, arhitekata, dizajnera i studenata na internacionalnom nivou, na neverovatnih 28000 m2. Koliko je veliko interesovanje za ovaj prostor govori i brojka od 80 000 posetilaca na godišnjem nivou.
U istom gradu, Milanu, započet je i zajednički projekat dva velika imena koja smo imali priliku da vidimo i čujemo sa pojedinačnim prezentacijama. To su Arne Kvince (Arne Quinze) i Patricija Morozo (Patrizia Moroso) (koju nazvaju kraljicom dizajna modernog nameštaja). Njen rad odlikuje savršena linija, proporcija sa pravom merom kontrasta i neverovatna sposobnost da sve ovo pomiri na jednom mestu.
Šest dana, mnoštvo lokacija, mnogo stvaralaca, bezbroj ponuđenih rešenja da život učini lepšim, funkcionalnijim i savremenijim. Nakon svega čini se da više ne postoje profesije pojedinačnih uskih zanimanja, već da je sve total dizajn a da se svet vrti oko brendiranja. Tako specifični profesionalci bivaju deo jednog velikog sistema u kojem se ostvaruju ili ne.
Jedno je jasno: bavili se dizajnom, arhitekturom ili muzikom potrebno je pratiti pozitivan smer kretanja. Na kraju i sam smisao dela koje ovi autori stvaraju je da svet učine boljim mestom za život. Istina, ne bi svet bez njih prestao da postoji, ali bi, bez sumnje, bio monoton!